God. 11, br. 18, proleće 2014.

Damir Janjalija, Sloboda u izmaglici / Freedom in the Mist: Dimitar Anakiev

Language and Silence, Selected Poems of Svetlana Marisova / Jezik i tišina, izabrane pesme Svetlane Marisove: Don Baird

 

God. 10, br. 17, leto 2013.

Issa's Best: A Translator's Selection of Master Haiku by Issa Kobayashi; prevod na engleski: David G. Lanoue

Knjiga trenutaka / A Book of Moments: Željko Funda

Boris Nazansky, Blijesci i slijeganja: Jadran Zalokar

Vesna Oborina, Proljeće u srcu / Spring in the Heart: Zoran Raonić, Milenko D. Ćirović Ljutički

 

God. 9, br. 16, leto 2012.

Damir Janjalija, Otisci snova/Imprints of Dreams: Dimitar Anakiev

Nepokošeno nebo, antologija hrvatskoga haiku pjesništva: Tomislav Maretić

Сенке кестенова, Антологија српске хаику поезије од друге половине XX века до данас / Shadows of Chestnuts, Anthology of Serbian Haiku Poetry from the second half of the 20th century to present

Dragan J. Ristić, Obznanjeno 2: Saša Važić

 

God. 8, br. 15, zima 2011.

George Swede, Joy in Me Still: Haiku: Michael Dylan Welch

Helen Buckingham, Armadillo Basket: Liam Wilkinson

Ljubomir Dragović, Uska staza/A Narrow Road: Robert D. Wilson

Tomislav Maretić, Leptir nad pučinom (Butterfly over the Open Sea): Dubravko Marijanović

Đermano Vitasović, Na svojen korenu: Tomislav Milohanić i Rudolf Ujčić

 

God. 8, br. 14, leto 2011.

Helen Buckingham, Christmas City: A Haiku Sequence (Božićni grad: haiku niska): Anatoly Kudryavitsky

Zlata Bogović, Pjesma slavuja / Nightingale's Song: Vladimir Devidé, Vasile Moldovan, Đurđa Vukelić-Rožić, Zvonko Petrović

Драган Ј. Ристић, Ђавоља варош / Devils’ Town / Die Teufelstadt / La Ville du Diabl: др Рајна Беговић, Бранислав Брзаковић

Petar Tchouhov, Safety Pins (Zihernadle): Morelle Smith

Славко Ј. Седлар, Таквост 3 (Suchness 3): Милета АЋИМОВИЋ ИВКОВ, Нађа Бранков, Зоран Раонић

 

 

 

robert d. wilson, A Soldier's Bones: 304 Haiku and Hokku in the Tradition of Matsuo Bashô; ISBN 978-986-89535-9-8; Porudžbine: http://www.writers-and-lovers.com/ ili preko izdavača: wojnicki@yahoo.com ili preko Amazona; $10 ili CAN $14.

 

 

 

 

 




 

 

Boris Nazansky, Hrvatska

 

U intervjuu s Robertom D. Wilsonom Saša Važić na jednome mjestu pravilno ustvrđuje: “Čini se da vaši haikui ispisuju sami sebe, tako lako, lijepo, neprestano...” Ovo zapažanje u potpunom je skladu s viđenjima koje sam o haikuu više puta iznosio, a dio su nasljeđa iz razmišljanja što ih je o ovoj poetskoj vrsti namro Vladimir Devidé. Dobar haiku, naime, upravo čini da ga pjesnik (za)pisuje, svojom suštinom on se urezuje u pjesnika i doslovno ga prisiljava da ga uobliči (u trostih ili u trodijelni monostih) kako bi ga podijelio s čitateljem.

Wilson na ovako započeto pitanje odgovara: “Neki (haikui) naiđu u trenu. Većina se mora probaviti i ispraviti. Stvaranje japanske kratke pjesme za mene je čin meditacije, unutrašnjeg istraživanja, stapanja sa svime o čemu pišem. Doslovno zatvorim oči i osluškujem prirodu i svoju podsvijest. Suštinski ona vodi unutrašnji dijalog čiji sam ja dio. Budući da sam živio i studirao u jugoistočnoj Aziji i Sjedinjenim Američkim Državama, način na koji razmišljam simbioza je orijentalnog i zapadnjačkog načina razmišljanja. Animizam, zen-budhizam, taoizam, šintoizam, američke domorodačke religije, filipinski folklor, judaizam i kršćanstvo, sve to utječe na moju misao i moj pogled na svijet.”

Iza zatvorenih očiju. To je srž utkana i u sva 304 trostiha zbirke Vojnikove kosti.

Na drugoj strani, temu prožimanja Istoka i Zapada Wilson ne može izbjeći ni kad postavlja pitanja sugovorniku. U razgovoru s Haruom Širanom, profesorom japanske književnosti na Sveučilištu Columbia (Simply Haiku, proljeće 2011), on pita - i sebe i sugovornika - je li neophodno koristiti japanska estetska sredstva pri pisanju haikua na engleskom (ili bilo kojem drugom) jeziku. Haruo Širane je jasan, a Wilson to i očekuje: utvrđenih pravila nema, a jedino što valja istaći jest potreba da haiku, baš kao i svaka druga vrsta poezije, posjeduje i dodatna značenja, da zrači (i) onim nečim što je izvan doslovnog značenja riječi kojima je iskazan.

Takav otvoreni stav nastoji ukloniti duboko ukorijenjene predrasude o haikuu kao poeziji koja a priori ne trpi, primjerice, metaforu, poredbu ili personifikaciju (da se o brojnim drugim figurama niti ne govori). Jane Reichhold još je 2002. godine u svojoj knjizi Pisanje haikua i uživanje u njemu (Writing and Enjoying Haiku) tehniku uporabe metafore u haikuu uočila kod starih japanskih majstora ove forme, objasnila je na Bašoovom haikuu

na goloj grani
šćućuren sjedi gavran -
jesenji sumrak

i zaključila: “slobodno koristite metaforu u svojim haikuima, ali činite to na način kojemu nas uče Japanci”. Dodao bih samo da, što se stilskih figura tiče, upravo u ovoj pjesmi - koja predstavlja početak uzdizanja haikua na razinu čiste literature - Vladimir Devidé (u izvorniku) uočava onomatopeju, a Harold Gould Henderson takozvanu unutarnju poredbu.

Ukratko: možete, ali i ne morate (koristiti ovo ili ono, ugledati se na ovog ili onog, slijediti zasade ove ili one...). Suština je sadržana u činjenici da je (dobar) haiku škrt na riječima, ali izdašan u mogućim iščitavanjima, odnosno interpretacijama. A da bi bio takav potrebna mu je slojevitost (dodatna značenja), ali slojevitost građena na temeljnoj slici (haiku-trenutak) koja mora biti dostatna da haiku i samo s njom bude - haiku. Ne može se, naime, i ne smije od svakoga čitatelja očekivati pronicanje u (sve) značenjske slojeve koji se grade na temeljnom (opisnom, doslovnom) i zato taj temeljni sloj, objektivna slika iskazana riječima, mora sama za sebe biti ishodištem niza osobnih misaonih reakcija. Pritom se od čitatelja svakako očekuje da očekuje kako haiku koji je upravo pročitao može biti višeslojan, premrežen dodatnim značenjima, čak i kad on (čitatelj) svojim znanjem ili senzibilnošću možda nije u stanju do njih (odmah ili uopće) doprijeti.

Haiku je stoga najzahtjevniji među svim književnim oblicima koji postoje.

Robert D. Wilson sve to dobro zna (i osjeća), ali se time nimalo ne opterećuje. To je odlika velikoga pjesnika haikua. I samouvjerenog. A budući da stvarnost nestvarnoga ne postoji izvan imaginacije, slojevi Wilsonovih haikua, koji interferiraju međusobno ukazujući se čitatelju makar samo podsvjesnim vibracijama, svjedoče o bogatstvu pjesnikovih haiku-iskustava i njegovoj predanosti haikuu kao obliku kojim je moguće najčistije iskaz(iv)ati sve oblike stvarnosti.

Wilsonu se, dakle, kao vrsnome poznavatelju haikua, samo nekom čudnom slučajnošću možda može dogoditi da upadne u zamku privida, pa da napiše trostih koji temeljno ne bi bio haiku. To pak znači da jedino pitanje koje nas suštinski treba zanimati u vezi s njegovim haikuom uopće, odnosno haikuima iz Vojnikovih kostiju posebno, jest pitanje te i takve slojevitosti, odnosno nadgradnje koja nije nužna, ali je - uvijek kad je ima - nemjerljivo obogaćujuća.

Iščitajmo u ovome svjetlu nekoliko Wilsonovih haikua*.

barren limbs . . .
the moon waltzing on
tufts of breath

gole grančice ...
m
jesec pleše valcer na
pramenju daha

Pramenje daha usložnjava ovaj profinjeni haiku: njime na mjesečinu izlazi živo stvorenje i započinje čarolija čitateljeva kreativnog sudioništva.

***

moonless night . . .
all that remains of a
cicada's song

noć bez mjeseca ...
sve što preostaje od
pjesme cvrčaka

Zapravo, od pjesme cvrčaka ne preostaje ništa, nje više nema. Ali ako ste do malo prije bili tu (pa i ako niste, tu je za vas bio pjesnik), znat ćete da se zavukla u sve pore noći bez mjeseca.

***

deep morning . . .
the moon in an ounce
of whiteness

zajutrilo je ...
mjesec u komadiću
pune bjeline

Nešto se gasi da bi nešto drugo prosjalo punim sjajem. Predzorje i jutro s mrvičkom pune bjeline istovremeno smiruju poziv na fizičku aktivnost, a probuđuju maštu.

***

late night . . .
the whisper of waves
stirring stars

duboka noć ...
zvijezde razbacuje
šapat valova

Umjesto komentara ovdje ću se samo asocijativno prisjetiti jednoga svog haikua otprije dvadesetak godina:

pokrij me nebom
i pusti me da spavam
pokraj valova

cover me with sky
and let me sleep
close to the waves  

***

look, a firefly . . . 
bathing the village 
with light! 

gle, krijesnica ...
okupala je selo
svojom svjetlošću

Ako ti je dano da vidiš i svjetlost krijesnice je dovoljna.

***

her breasts,
point to autumn . . .
dancing leaves

njezine grudi
pokazuju na jesen ...
listovi plešu  

Ovaj haiku ima iznenađujući putokaz, ali upravo on usmjeruje na zgusnute slojeve iščitavanja, toliko zgusnute da jedan čitatelj, krenuvši pravcem koji mu se ukazao, u istome misaonom koraku lako obuhvati i po nekoliko njih. Njezine grudi odvlače pozornost, ali i širom otvaraju prozore.

***

late winter . . .
my shadow covered
with snow

odmakla zima ...
sjena mi prekrivena
snježnim pokrovom

Ako nekome ovaj kontrast crnog i bijelog izgleda zbunjujuće, jedino što mogu preporučiti jest ponovno i ponovno i ponovno čitanje. Sjena (sva, bez ostatka, potpuno) prekrivena snježnom bjelinom. Odozdo.

***

dancing water ...
the echo of church bells
beneath the lake

voda što pleše ...
odjek crkvenih zvona
ispod jezera  

Ovo je duboko sinestezijski haiku. Slobodno zaronite!

***

Danas je 14. rujna 2013. godine i ljeto je na izmaku. Hvala Robertu (autoru, Wilsonu) i Saši (Važić) što su mi ga, u odnosu na proljetna očekivanja, Vojnikovim kostima učinili drugačijim, bogatijim i - slojevitijim. U dolazećoj jeseni ovaj moj tekst neka oboma bar koji njezin trenutak učini jednako drugačijim i bogatijim. Poslije i svakome čitatelju do kojega, kao što se nadam, bude dospio.

*Haiku dosljedno pišem u slogovnome ritmu 5-7-5 što nastojim (naravno, ne po svaku cijenu) poštovati i prevodeći, odnosno prepjevavajući. Zato ovdje među svojim prepjevima Wilsonovih haikua, što sam ih zapisao za potrebe ovoga kratkog prikaza, biram one koji prirodno, bez posebnih prevoditeljskih intervencija, slijede taj ritam. Napominjem da je takvih iz ove zbirke zapravo priličan broj što možda govori u prilog pomisli da oni, bez obzira na jezične barijere, sadrže određen unutarnji (imanentni, vilsonovski) iskazni ritam.