Robert D. Wilson: Šta jeste i nije

David G. Lanoue: Životinje i šintoizam u Isinim haikuima

Željko Funda: Haiku, poetski mikro generator!

Željko Funda: Po redu vožnje

Intervju sa profesorkom Peipei Kiu: Robert D. Vilson

Richard Gilbert: Kigo i pokazatelj godišnjeg doba u haikuu

Tatjana Stefanović: Grana sa pesmom ptica

David G. Lanoue: Pišite kao Isa

Dr Randy Brooks: Pisanje haikua

 

God. 9, br. 16, leto 2012.

Boris Nazansky: Ojačan izazov ili Haibun Desanki

Chen-ou Liu: Čitajte polako, više puta i u grupi

Jim Kacian: Pa: ba

Željko Funda: More morā

Jadran Zalokar, Boris Nazansky: Slap koji raste

 

God. 8, br. 15, zima 2011.

Jim Kacian: Haiku i anti-priča

Chen-ou Liu: Talasi iz pljuska: generička analiza Bašoovog haikua o žabi

Željko Funda: Kad nemoguće postane moguće

David G. Lanoue: Isina komična vizija

Ikuyo Yoshimura: Kato Somo, prvi japanski haikuist
koji je posetio Ameriku

Željko Funda: Opkoračenje i haiku

Dr. Randy Brooks: Haiku poetika: objektivna, subjektivna, transakciona i književna teorija

Vincent Hoarau: Sugestivnost u haikuu na primeru stvaralaštva Svetlane Marisove

David Grayson: Mač klišea

Robert D. Wilson: Za kigo ili ne

Saša Važić: Kakva vajda?

Tomas Transtremer, dobitnik Nobelove nagrade

God. 8, br. 14, leto 2011.

Haruo Širane: Izvan haiku trenutka: Bašo, Buson i moderni haiku mitovi

Geert Verbeke: Haiku kabinet

David Burleigh: U Japanu i van njega: obrisi haikua

Robert D. Wilson: Kigo – vitalna snaga haikua

Michael Dylan Welch: Forma i sadržaj haikua

Richard Gilbert: Kigo i reč koja označava godišnje doba: Problemi ukrštanja kultura u anglo-američkom haikuu

Robert D. Wilson: Proučavanje japanske estetike: I deo Značaj ma-a

Matthew M. Carriello: Granična slika: preslikavanje metafore u haikuu

Richard Gilbert: Disjunktivni vilinski konjic: proučavanje disjunktivne metode i definicija u savremenom haikuu na engleskom jeziku

Bruce Ross: Suština haikua

Robert D. Wilson: Proučavanje japanske estetike: II deo: Ponovno izmišljanje točka: Muva koja je mislila da je bivo

Anatoly Kudryavitsky: »Deset haiku lekcija» Vere Markove

Anatoly Kudryavitsky: Tranströmer i njegov Haikudikter

Anatoly Kudryavitsky: Poslednja linija odbrane haiku pesnika

Michael F. Marra: Jugen

Robert D. Wilson: Pesnik broja Simply Haiku, zima 2011: Slavko Sedlar

 

Željko Slunjski, Hrvatska

 

ŽIVOTOPIS POPUT RJEŠAVANJA KRIŽALJKE

Prva poetska zbirka Borisa Nazanskog, diplomiranog inženjera kemije, novinara, pisca i glavnog urednika tjedne zagonetačke revije “Kvizorama”

Niz nagrada za poetski bonsai u zbirci pjesama Blijesci i slijeganja

 

 

 

Premda je rođen u Rijeci, Boris Nazansky, koji će 16. srpnja imati 60. rođendan, osjeća se Varaždincem. Naime, u Varaždinu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a nakon toga njegov životopis sliči rješavanju križaljke. Naposljetku, Boris je glavni urednik tjedne zagonetačke revije “Kvizorame”!

Zvuči nevjerojatno i neobično jer naš je sugovornik po vokaciji diplomirani inženjer kemije (s obećavajućom znanstvenom karijerom!), zagonetač, novinar i pisac. Sve to u jednoj osobi!?

Nakon što je diplomirao kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, bio je asistent u Centru za istraživanje mora Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu i Rovinju (1977-80) gdje se bavio ekološkim istraživanjima i objavio, sa suradnicima, nekoliko stručnih radova.

Od 1968. bavi se enigmatikom. Objavio je petnaestak tisuća raznovrsnih zagonetaka u brojnim zagonetačkim i drugim listovima, a jedan je od osnivatelja varaždinskoga zagonetačkog kluba „Vazak“ (1971). K tome, kao novitet u zagonetaštvu zabilježena je njegova zrcaljka, drugosmjerna dvokrižaljka sa simetričnim slovima.

 

Poetski korijeni

No, povod susretu i razgovor sa sugrađaninom iz mladenačkih dana je izlazak iz tiska njegove prve zbirke haiku-poezije “Blijesci i slijeganja”. Za manje upućene – haiku je tradicionalni japanski oblik poezije, koji se proširio diljem svijeta i smatra se najkraćim oblikom poezije u svijetu.

- Tri su grada važna u mojem životu: Rijeka u kojoj sam se rodio, kojoj se često vraćam i u kojoj sam član „Hrvatskoga književnog društva Rijeka“, zatim Varaždin u kojemu sam proveo cijelo djetinjstvo i školovao se do fakulteta (osnovna škola i gimnazija) i Zagreb gdje sam završio fakultet i u kojem stalno živim od 1983. godine. Moglo bi se reći kako me sve bitno veže za Varaždin: tu sam proveo godine koje se najsnažnije urezuju u pamćenje, tu sam se formirao u svim svojim bitnim odrednicama (zajedno s mlađim bratom, veterinarom, koji i dalje živi u Varaždinu) i jedino bih se tu jednoga dana, iako je malo vjerojatno, mogao vratiti (da se krug zatvori) - kaže Boris koji haiku piše od sedamdesetih godina, a objavljuje od 1993. godine.

Poveznica s haikuom mu je varaždinski časopis “Haiku” s kraja sedamdesetih godina, što mu je bio prvi susret s ovom vrsti poezije, a “Haiku” je bio prvi časopis za haiku poeziju haiku na području tadašnje Jugoslavije.

- Redovito sam ga pratio, od prvoga broja, imam i izvorni komplet, i s njim sam počeo pisati haiku. To je bilo 1977-78. godine, kada sam počeo raditi na Institutu “Ruđer Bošković” gdje sam ostao tri godine, a to je otprilike i razdoblje kad je časopis izlazio. Nisam nikad imao nekoga tko bi mi bio izraziti uzor (u bilo čemu, pa tako ni u haikuu), a prvih petnaestak godina pisao sam onako “za sebe”. Tek 1993. na nagovor dr. Duška Matasa, psihijatra i uglednoga pjesnika haikua, objavio sam prve haikue u samoborskome "Vrapcu" i to baš one prve, koje sam napisao petnaestak godina ranije. Tako sam ujedno provjerio da sam od samog početka "radio pravu stvar". Elem, haiku pišem 35 godina, a objavljujem posljednjih dvadesetak. Načelnu misao o pisanju haikua teško mi je izdvojiti. Na simboličnoj razini volim svoju misao da je haiku literarni bonsai. Siguran sam i u ono - koliko pjesnik piše haiku, toliko i haiku sam piše sebe. Haiku jest i događa se (ne nužno i samo sada i ovdje jer haiku zna izvirati i iz sjećanja, pa i onih zapretanih), a pjesnik haikua je onaj koji ga vidi, razumije, osjeti i pretače u zapisani trostih. Umijeće ili dar jesu u  tome: vidjeti (i) ono pokraj čega većina ljudi prođe i ne zamijeti. Haiku-trenutak (uvijek) jest tu, ali vidjeti ga kao da nije svakome dano. Zato su valjda haiđini tu da ga zabilježe za svakoga (tko voli čitati, dakako).

 

Blijesci i slijeganja

Za haiku-poeziju Boris Nazansky do sada je šezdesetak puta puta nagrađivan, što je samo po sebi vrijedno divljenja, a samo popis nagrada bio bi dovoljan za jedan tekst o ovome osebujnome Varaždincu. Osim na književnom standardu, Boris piše haiku i na kajkavštini!

Dakako da mu je teško izdvojiti draže nagrade, jer pjesniku je svaka podjednako draga, ali spominje „Goranovu nagradu“ iz 1977. godine za stihovnu zagonetku i nagrade za najbolju pjesmu o Varaždinu, na kajkavskom, s recitala „Senje i meteori“ 2010. i 2012. godine. Što se nehaikuovske poezije tiče, osvojio je prvu nagradu na natječaju za najljepšu ljubavnu pjesmu "Valentinovo 2010" u Velikoj Gorici.

- Osvojio sam trinaest prvih nagrada za haiku, a posebice su srcu prirasle one osvojene u Japanu, domovini haikua. Njih je do sada petnaest, od čega tri na još uvijek najvećem i najznačajnijem međunarodnom natječaju za haiku koji svake godine organizira Ito En, japanska multinacionalna kompanija za proizvodnju, distribuciju i prodaju čaja - spominje, inače prilično samozatajan, pjesnik kojemu su hobiji enigmatika, film, znanstvena fantastika, te skupljanje stripova i anegdota.

Što se tiče nedavno objavljene zbirke, Boris kaže:

- Naslov “Blijesci i slijeganja” izgleda na prvi pogled pomalo tajnovit, ali nije. Blijesci su svi moji haikui koji imaju nagrade i priznanja (do trenutka zaključivanja rukopisa). Ima ih (nešto) više nego samih nagrada, jer su na pojedinim natječajima nagrađivani ciklusi. Slijeganja su izbor haikua koji su objavljivani ne samo u nas nego i u inozemnim časopisima, knjigama, zbornicima i antologijama. Dakle, blijesci su - svaki na svoj način - bljesnuli i bi(va)li nagrađeni, a slijeganja su radovi koji su se slegli, koji su prošli i međunarodnu potvrdu. Rado bih pisao i više, ali sam (pre)zauzet svakotjednim izlaženjem “Kvizorame” tako da mi je to jednostavno nemoguće. “Blijesci i slijeganja” moja su prva poetska zbirka, odnosno zbirka haikua. Bio sam strpljiv, a nisam htio sam sebi biti izdavač jer bih time nužno bio presubjektivan u izboru. Ovako sam dočekao ponudu "pravog" izdavača (Naklada „Đuretić“) i ujedno dobio priznanje i definitivan odgovor na pitanje vrijedi li to što radim.

 

(Varaždinske vijesti, broj 3576, 16. 7. 2013)