Robert D. Wilson: Umire li haiku?

Chen-ou Liu: Čitajte polako, više puta i u grupi

Jim Kacian: Pa: ba

Željko Funda: More morā

Jadran Zalokar, Boris Nazansky: Slap koji raste

 

God. 8, br. 15, zima 2011.

Jim Kacian: Haiku i anti-priča

Chen-ou Liu: Talasi iz pljuska: generička analiza Bašoovog haikua o žabi

David G. Lanoue: Isina komična vizija

Ikuyo Yoshimura: Kato Somo, prvi japanski haikuist
koji je posetio Ameriku

Željko Funda: Opkoračenje i haiku

Dr. Randy Brooks: Haiku poetika: objektivna, subjektivna, transakciona i književna teorija

Vincent Hoarau: Sugestivnost u haikuu na primeru stvaralaštva Svetlane Marisove

David Grayson: Mač klišea

Robert D. Wilson: Za kigo ili ne

Saša Važić: Kakva vajda?

Tomas Transtremer, dobitnik Nobelove nagrade

 

God. 8, br. 14, leto 2011.

Haruo Širane: Izvan haiku trenutka: Bašo, Buson i moderni haiku mitovi

Geert Verbeke: Haiku kabinet

David Burleigh: U Japanu i van njega: obrisi haikua

Robert D. Wilson: Kigo – vitalna snaga haikua

Michael Dylan Welch: Forma i sadržaj haikua

Richard Gilbert: Kigo i reč koja označava godišnje doba: Problemi ukrštanja kultura u anglo-američkom haikuu

Robert D. Wilson: Proučavanje japanske estetike: I deo Značaj ma-a

Matthew M. Carriello: Granična slika: preslikavanje metafore u haikuu

Richard Gilbert: Disjunktivni vilinski konjic: proučavanje disjunktivne metode i definicija u savremenom haikuu na engleskom jeziku

Bruce Ross: Suština haikua

Robert D. Wilson: Proučavanje japanske estetike: II deo: Ponovno izmišljanje točka: Muva koja je mislila da je bivo

Anatoly Kudryavitsky: »Deset haiku lekcija» Vere Markove

Anatoly Kudryavitsky: Tranströmer i njegov Haikudikter

Anatoly Kudryavitsky: Poslednja linija odbrane haiku pesnika

Michael F. Marra: Jugen

Robert D. Wilson: Pesnik broja Simply Haiku, zima 2011: Slavko Sedlar

 

 

 

Boris Nazansky, Hrvatska

 

OJAČAN IZAZOV
ili
HAIBUN DESANKI

 

Kada pjesnik ili pjesnikinja koji ili koja već jest pjesnik(inja), priznat(a) i poznat(a) pjesnik(inja), prigrli haiku, to je velik događaj. Prigrljivanje haikua od nekoga tko se dotad darežljivo razmahivao riječima, prosipao ih kao što vodopadi prosipaju svoje kapi ili kao što pustinja prepušta vjetru svoja zrnca pijeska, izraz je shvaćanja ljepote prolaznosti i poštovanja prema književnom obliku koji je najpozvaniji da tu ljepotu prolaznosti (haiku-trenutak) zauvijek sačuva.

dugačka pjesma
list u knjizi smežuran
kapljicom čaja

Iskrenost takvoga prigrljivanja, u ovome slučaju doista velike pjesnikinje, pritom se podrazumijeva i posve je nevažno što će njezini haikui, barem jedan dio njih, nositi breme pjesničkih postupaka i figura koje njoj već odavno nisu (bile) poetske alatke nego su (postale) organski dio njezina duhovnog bića. Sve ono, naime, što je haikuu - da bi uistinu bio haiku - suvišno i opterećujuće, postaje takvim primjerom živa spona između (uvjetno: zapadnjačke) literarne raskoši i (uvjetno: istočnjačkog) poetskog asketizma.

ne diraju se
stabla samo krošnjama
pjesma slavuja

Pogledajmo nekoliko Desankinih haikua (masna slova u njima uobličuju njen “potpis”!) i pokušajmo prepoznati i razumjeti ovu toliko potrebnu i (za sve slične slučajeve) nezaobilaznu i upečatljivu sponu, te je pokušajmo prihvatiti kao nadahnuće u oba smjera: i prema klasičnoj poeziji i prema haikuu.

Kvočka uzdrhta.
Kljunom iz jaja zovu
oživela deca.

Vedar sam osmeh
danas na lice spustila
kao feredžu.

Osmesi nečiji
oplode dušu čoveka
ko polen cveće.

Iz rudokopa srca
već sam izvukla
i šljunak i zlato.

Idi na slavu,
bako, i donesi mi
kolač u džepu.

Ptice se i ja
povas dan opijamo
ozonom.

Lišće u šumi
sve radosno zapljeska
istočnjaku.

(Neznanec
za mano ponavlja besede
na drugem hribu.

Jutro ukrade
prelepi grad - v sanjah
je bil moja last.

Vaške vrane
ka
kor brezdelne ženske
se motajo po njivi.

Mačka in mrak
tekmujeta, kdo se bo tišje
v sobo prikradel.

Na oknih
odtisi poljubov
nočne metuljčice.

Komaj zaslišiš
brzovlak grmenja,
že odbobni.

Božni večer.
Suho hrastovo vejo
prinese oče.)

 

Kada bih tražio iracionalne, da ne kažem mistične razloge Desankina pristajanja uz haiku, priklonio bih se jednostavnome brojenju: ime i prezime Desanka Maksimović sadrži sedamnaest slova, a upravo je toliko “propisanih” slogova u haikuu raspoređenih u tri stiha (ili u trodijelni monostih) metričkim ritmom 5-7-5, pa zato svatko tko to želi može baš u toj činjenici potražiti onaj presudni djelić sudbine koji je možda definitivno spojio naizgled nespojivo. Sâm sam, međutim, skloniji ovo smatrati tek zanimljivošću i misliti da su, kad je o haikuu riječ, predodređenja ravnomjerno raspoređena cijelim pišućim svijetom. Haiku-trenutak nije privilegij odabranih, ali se za nj onaj koji piše mora sam odlučiti, mora ga iskreno prigrliti kao što je to učinila (i) Desanka.

svaki list stabla
glasa se svojim zvukom
proljetna kiša

 

*Naslov OJAČAN IZAZOV anagram je naslova Desankine zbirke haikua OZON ZAVIČAJA (1990) iz koje je svih sedam njezinih citiranih haikua. Nastao kao enigmatska igra u posve slučajnom bavljenju Desankinim opusom, postao je izazovom koji je potaknuo pisanje ovoga teksta.