Jim Kacian: Haiku i anti-priča

Chen-ou Liu: Talasi iz pljuska: generička analiza Bašoovog haikua o žabi

David G. Lanoue: Isina komična vizija

Ikuyo Yoshimura: Kato Somo, prvi japanski haikuist
koji je posetio Ameriku

Željko Funda: Opkoračenje i haiku

Dr. Randy Brooks: Haiku poetika: objektivna, subjektivna, transakciona i književna teorija

Vincent Hoarau: Sugestivnost u haikuu na primeru stvaralaštva Svetlane Marisove

David Grayson: Mač klišea

Robert D. Wilson: Za kigo ili ne

Saša Važić: Kakva vajda?

Tomas Transtremer, dobitnik Nobelove nagrade

 

God. 8, br. 14, leto 2011.

Haruo Širane: Izvan haiku trenutka: Bašo, Buson i moderni haiku mitovi

Geert Verbeke: Haiku kabinet

David Burleigh: U Japanu i van njega: obrisi haikua

Robert D. Wilson: Kigo – vitalna snaga haikua

Michael Dylan Welch: Forma i sadržaj haikua

Richard Gilbert: Kigo i reč koja označava godišnje doba: Problemi ukrštanja kultura u anglo-američkom haikuu

Robert D. Wilson: Proučavanje japanske estetike: I deo Značaj ma-a

Matthew M. Carriello: Granična slika: preslikavanje metafore u haikuu

Richard Gilbert: Disjunktivni vilinski konjic: proučavanje disjunktivne metode i definicija u savremenom haikuu na engleskom jeziku

Bruce Ross: Suština haikua

Robert D. Wilson: Proučavanje japanske estetike: II deo: Ponovno izmišljanje točka: Muva koja je mislila da je bivo

Anatoly Kudryavitsky: »Deset haiku lekcija» Vere Markove

Anatoly Kudryavitsky: Tranströmer i njegov Haikudikter

Anatoly Kudryavitsky: Poslednja linija odbrane haiku pesnika

Michael F. Marra: Jugen

Robert D. Wilson: Pesnik broja Simply Haiku, zima 2011: Slavko Sedlar

 

 

Željko Funda, Hrvatska

 

 

Kad nemoguće postane moguće

 

U višestoljetnom slijedu sve se odvija po prirodnim zakonima. Zato svi znamo da poslije ljeta dolazi jesen, da plimu slijedi oseka, da potok ne teče uzbrdo, da se cvijet pretvara u plod, da kamen ne leti, da noć postaje dan. Itd. itd. Taj predvidivi tijek daje nam sigurnost da smo u svome «autiću» koji, ma kako se kretao, baš i ne može puno izletjeti budući da ga čuvaju nevidljivi anđeli/ vojnici (?) zakona prirode. Ustaljeni red naš je siguran dom.

No, on svojom čvrstinom i provjerenim događanjem, što jamči sigurnost, ponekad u nama stvara osjećaj da smo sputani, da smo bačeni u igru u kojoj moramo igrati po nametnutim pravilima, zamislite, mi, svjetlo svijeta, ukras svemira, djeca Božja. Tada rogoborimo, hvata nas gorčina, psujemo, u znak protesta ponekad se koji od nas čak ubije.

Međutim, zar se ne glasa mrtva puževa kućica? Zar se zrak po kiši ne oboji dugom? Zar gusjenica ne postaje leptir? Zar bumbar ne leti? Zar labudovi ne ostanu vjerni svome partneru cijeloga života? Zar snijeg ne pretvori baš svu ružnoću u bjelinu ravnu bjelini mladenkine vjenčanice? Zar zimi na prozorima ne cvate cvijeće od mraza? Ne dižu li se latice za pticom koja je poletjela? Da, 

Za ptičicom
ispod stabla polijeću
latice.

Osim što je pokazao da je jedna fizička nemogućnost ipak moguća, vjernik vjere koja se zove carpe diem, uspio je uloviti dijelić ljepote koja, evo, pred nama blista, neću reći kao dragulj nego kao krijesnica. Zato tome lijepolovcu, autoru ovog haikua, gospodinu Zdenku Oreču, dodjeljujem Nagradu Graševina za 2011. godinu.

 

U Ludbregu, 11. 6. 2011.